Liki-016
...
Pridružio: May 04, 2005
Poruke: 3923
Lokacija: medju javom i medj snom
 |
 Poslao: Pet Maj 20, 2005 12:13 am Naslov: Lament nad Beogradom |
 |
|
Lament nad Beogradom
JAN MAJEN i moj Srem,
Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini,
prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mrem
i lezim, hladan, kao na pepelu klada.
Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde,
nego samo cudovista, polipi, delfini,
sto se tumbaju preko nas, i plove i jezde,
i urlicu: " Prah, pepeo, smrt je to."
A vicu i rusko "nicevo" -
i spansko "nada".
Ti, medjutim, rastes, uz zornjacu jasnu,
sa Avalom plavom u daljini, kao breg.
Ti treperis, i kad ovde zvezde gasnu,
i topis, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg.
U Tebi nema besmisla, ni smrti.
Ti sjajis kao iskopan stari mac.
U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti,
i ponavlja, kao dan i detinji plac.
A kad mi se glas, i oci, i dah, upokoje,
Ti ces me, znam, uzeti na krilo svoje.
ESPANJA i nas Hvar,
Dobrovic mrtvi, sejk sto se u Sahari beli,
prividjaju mi se jos, kao utvare, vatre, var.
Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes.
Samo, to vise nismo mi, u mladosti i moci,
vec neki papagaji, cimpanzi, neveseli,
sto mi se smeju i vriste u mojoj samoci.
Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche! " dere.
Drugi mi sapuce: "Cadavere!"
Treci: " Les, les,les."
Ti, medjutim, siris kao labud krila,
zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju.
Ti budis veselost, sto je nekad bila,
kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju.
U Tebi nema crva, ni sa groba.
Ti blistas, kao kroz suze ljudski smeh.
U Tebi jedan orac peva, i u zimsko doba,
prelivsi krv, kao vino, u novi meh.
A kad mi klone glava i budu stali sati,
Ti ces me, znam, poljubiti kao mati.
TI, PROSLOST, i moj svet,
mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci,
prividjate mi se jos, kao san, talas, lepi cvet,
u drustvu maski, koje je po meni doslo.
Samo, to nisam ja, ni Venecija sto se plavi,
nego neke rusevine, aveti, i stecci,
sto ostaju za nama na zemlji, i, u travi.
Pa kazu: " Tu lezi pasa! - Prosjak! - Pas!"
A vicu i francusko "tout passe".
I nase " proslo".
Ti, medjutim, stojis nad sirokom rekom,
nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit.
Ti pevas vedro, sa grmljavinom dalekom,
i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit.
U Tebi nema moje ljudske tuge.
Ti imas streljaca pogled prav i nem.
Ti i plac pretvaras kao dazd u sarene duge,
a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem.
A kad dodje cas, da mi se srce staro stisa,
Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa.
LIZBUA i moj put,
u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni,
prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut
i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne.
Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi,
nego neke nemocne, slabe, i setne seni,
sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi,
da im zivot bas nista nije dao,
pa sapcu " nao, nao, nao"
i nase " ne, ne".
Ti, medjutim, dises, u nocnoj tisini,
do zvezda, sto kazuju put Suncu u tvoj san.
Ti slusas svog srca lupu, u dubini,
sto udara, ko stenom, u mracni Kalemegdan.
Tebi su nasi boli sitni mravi.
Ti biser suza nasih bacas u prah.
Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi,
u koju se mlad i veseo zagledah.
A kad umorno srce moje ucuti, da spi,
uzglavlje meko ces mi, u snu, biti, Ti.
FINISTERE i njen stas,
brak, poljupci bura sto je tako silne bila,
prividjaju mi se jos, po neki leptir, bulke, klas,
dok, u proslosi, slusam, njen korak, tako lak.
Samo, to vise nije ona, ni njen glas nasmejan.
nego neki kormoran, divljih i crnih krila,
sto vice: zrak svake srece tone u Okean.
Pa mi mrmlja reci "tombe" i "sombre".
Pa kresti njino " ombre, ombre". -
i nas "grob" i "mrak".
Ti, medjutim, kreces, ko nas labud vecni,
iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put.
Dok meni dan tone u tvoj ponor recni,
Ti se dizes, iz jutra, sav zracima obasut.
Ja cu negde, sam, u Sahari, stati,
u onoj gde su karavani seni,
ali, ko sto uz mrtvog Tuarega cuci mati,
Ti ces, do smrti, biti uteha meni.
A kad mi slome dusu, koplje, ruku i nogu,
Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu.
ZIVOT ljudski, i hrt,
sveo list, galeb, srna, i Mesec na pucini,
prividjaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt
jednog po jednog glumca naseg pozorista.
Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vise,
nego neka pena, trenuci, sapat u Kini,
sto sapce, kao i srce, sve hladnije i tise:
da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin,
ni Tao, tresnje, ni mandarin.
Niko i nista. |
|
FAQ - Često Postavljana Pitanja
Traži
Lista članova
Korisničke grupe
Profil
Proveri privatne poruke
Pristupi
