Poslao: Sre Feb 08, 2006 6:04 am Naslov: Sretno dijete
Filmska kritika - "Sretno dijete" film Igora Mirkovica (04/04)
Novi val. Carobne rijeci.
Ne samo za autora ovog vrlo osobnog dokumentarca vec i za mnoge pripadnike srednje generacije stasalih na ulicama Zagreba, koja je viseci pred vratima kafica Zvecka, kultnog okupljalista tada studenata progresivaca i ostale napadne mladjarije koja je rovarila unutar SK-a, stasala kao kontrakulturni odgovor na tadasnji unutrasnji sistem funkcioniranja i propustanja svih pora drustva.
Unutar casopisa "Polet", ili strip pokreta "Novi kvadrat" kojima su pokazali da znaju biti manje rukovodjeni, a vise reakcionarni u svojim perspektivama i vidjenjima svjetine oko sebe.
Unutar Kulusica i SC-a, Jabuke ili kojeg sedmog okupljalista i koncertnih prostora koji se od kraja 70.-ih do prve polovice 80.-ih glazbeno na teritorijima bivse Yuge odazivao pod grupnim kodom - novi val.
A ljuljali su ih Prljavci (da, moguce je, jer tada nije bilo ni maste o Radiju Dubravi), Idoli, Elektricni Orgazam, Azra, Sarlo Akrobata, Film, Patrola, kasnije Zvijezde, Haustor, Parafi i tako se redom ping pongajuci od Zagreba do Beograda i natrag, tek pomalo skrecuci i do sjeverne Ljubljane.
Cini se da se, ne samo prema pricama starije brace i sestara, tada zivjelo puno prisnije i opustenije nego danas.
Cini se da su klinci s gitarama bili puno manje afektirani nego danas, i cini se da su im ti zicani instrumenti pristajali puno bolje i zvucali puno snaznije, opipljivije i sexy nego danas racunala i mikrofoni ako odvojeni od ritma budu oruzje u rukama freestylera.
Dokumentarac o Blackoutu naime. Hoce li ga Bahati snimati kada predje prag 50.-ih?
Sve je to, od pocetnog kadra kada ga tek komentar i naracija u offu izvlaci od kliznog hoda u neminovnu patetiku, Igor Mirkovic uoblicio u jednu slikovitu razglednicu iz drugog vremena kad se bunt i nemir mladih znao kumulirati i eksplodirati, a da je taj poticaj iza sebe nosio kakvu konkretnu akciju, a ne samo jauk i kukanje kako je obamrlost posvemasnja i kako je bijeda kulturna najveca avet s kojom se ova zemlja suocava.
I dok je raniji dokumentarac "Novo, novo vrijeme" samo potpisom autora i ironicnim podkontekstom naoko slican novom, onaj emotivni element tada je nedostajao, dok je ovdje u prvom planu.
I to treba imati na umu gledamo li djelo kao sjecanje Igora Mirkovica, jer tada je odrazom vremena kroz zjenice autora, a njegovom rukopisu i zanatskim vjestinama nema prigovora.
Ako kaze da je bio "Mladic u najboljim godinama" i da je dan danas "Sretno dijete" tada mu je za vjerovati.
No, ako se zelio sveobuhvatno dodirnuti bas citavog glazbenog i kulturnog pokreta tog vremena, tada mu izostavljanje Termita, nespomen drugih otuznih Yu glazbenih pojava od Bore Corbe do Leb i Sola mora biti biografski minus (Dugmica se recimo doticao), ma kako se danas odnosili prema proslosti namjerno presucivanje nije izlaz, obzirom da se ionako dirnuo nekih neglazbenih tema toga vremena. Prvenstveno druga Starog, ali vise kao simbola tog vremena i statue, negoli covjeka od krvi i mesa. Vise kao personifikacije i utjelovljenja citavog sistema, nego li njegove uloge u stasanju mladezi i popustanju i slabljenju kulta licnosti.
Opet, to je individualnog dozivljaja pitanje. Nema prostora za mjerkanja i vaganja.
Dokumentarac je dinamican. Autor kroz razgovor sa svim glavnim i sporednim akterima tog perioda vodi rekonstruktivne razgovore pokusavajuci doznati je li to vrijeme bilo samo glazbeno posebno i je li nosilo neki pozitivni naboj, vibre, zajednistva, koja se prepoznaju tek prelaskom praga 40.-ih. Ili je stvarno trajalo tim intenzitetom i dozivljajem kojim su Filmovci ili Idoli oplemenili glazbu u ranom periodu karijere.
Video materijali, koncertne snimke, fotografije, naslovnice casopisa (Dzuboks, Polet) mahom su arhivirani iz privatnih kolekcija, otuda i draz nesavrsenosti istih.
Ne bi bilo drazi kada bi nam krezubi Bogovic bez sumova i titranja porucio kako je on imenom i prezimenom taj i taj, a sve ovo oko njega je "Crno bijeli svijet".
Ne bi bilo drazi kada stari macak Renato Metessi ne bi onako simpaticno zaboravio napjeve nekih svojih prvih "hitova".
Ne bi bilo drazi kada bi Johnny jebeni Stulic otvorio ona vrata u Utrechtu i pristao na razgovor onkraj prevodjenja Odiseja i inih epova.
Negdasnji rebelijanci postali su danas legitimni, a ne buntovni clanovi glazbene zajednice, zamijenili su odlucno "ne", za "eventualno" i "mozda", studentske sobicke zamijenili za obiteljske i lijepo dekorirane kuce, a garaze i podrume za tonske studije.
Jebi ga, tko radi mora i prezivjeti, makar malo tu i tamo porinuo ideale u stranu. Ili tek odrastao.
Cini se da Mirkovic jos uvijek zeli odrzati zivim dijete u sebi. Na tome mu duboki naklon.
"Sretno dijete" - film i knjiga o Novom talasu:
Mlad i v(j)ečan
Novi talas je bio prevashodno zagrebačko-beogradska stvar, virtuelni parapokret izrastao na senzibilitetskoj srodnosti i eksplozivnoj kreativnosti relativno uskog sloja "zlatne socijalističke mladeži"
piše: Teofil Pančić
Ja sam odrastao
uz ratne filmove u boji,
uz česte tučnjave u školi,
uz narodne pjesme pune boli,
ja sam stvarno sretno dijete!
(Prljavo kazalište)
Image
Na zadnjim koricama skoro dvestotinak stranica dugačke knjige-monografije Sretno dijete (Fraktura, Zaprešić, 2003) koja se bavi jednim unekoliko tipičnim velegradskim odrastanjem u vreme famoznog panka i lokalno još famoznijeg nju vejva, a sve to u gradu Zagrebu i u Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji, nalazi se fotografija njenog autora Igora Mirkovića iz raskalašnih tinejdžerskih dana: I. M. gleda pravo u kameru i svoju dopojasnu golotinju sakriva iza belog papira na kojem piše "Mlad i vječan" (po jednom tada popularnom refrenu). Ta je slika moja prva intimna kopča s knjigom i osobeni, za mene ne mož' biti ličniji enter u njen svet: to mi je mlado i vječno lice, naime, sasvim dobro poznato. Ono je pripadalo tipu kojeg sam godinama viđao na istim mestima gde sam i sam rado i često zalazio. Samo što ni tada ni docnije nisam (sa)znao – niti je bilo nekog posebnog razloga da me to interesuje – da se vlasnik tog lika zove baš Igor Mirković. Mogao je, što se mene tiče, tvrditi da se zove i Đovani Batista Pergolezi, i ja bih mu poverovao. Bila je to, naprosto, jedna od onih gradskih faca iz tebi bliskih i srodnih krugova, jedan od ljudi koje godinama prepoznaješ i ovlašno notiraš kao sastavni deo nekog posvećenog prostora, a da ih zapravo nikada ne upoznaš, ne izmeniš ni reč s njima, čak ih i ne pozdravljaš na ulici.
SPOMENAR: Osim što smo odrastali u istom gradu, Igor Mirković i ja smo, ispostavlja se, i vršnjaci. Ovo već u startu dodatno približava njegov privatni new wave Idaho mojoj malenkosti, pretvarajući iščitavanje knjige – kao i gledanje istoimenog Mirkovićevog dugometražnog dokumentarca koji je ovih dana prikazan na Festu – u prelistavanje nostalgičnog spomenara, uz sve slatke i bolne nuspojave koje se takvim povodima javljaju. Ovo je, dakle, delatnost prilično sentimentalna, kako god okreneš, a uglavnom i previše privatna da bi se o njoj rastrubljivalo po novinama. Zašto se onda bavim ovom autobiografskom triviom, rizikujući da rasteram čitaoce koji nisu mnogo raspoloženi za čitanje naprasnih napada memoarske literature gde im mesto nije? Zato što u toj Mirkovićevoj, ili pak mojoj (ili vašoj) priči ima onoliko toga što je zapravo "naše", što je opšta svojina ljudi jednog vremena i podneblja, što je znakovito iliti reprezentativno, što nam može ponešto reći o jednom često i preterano opevanom i mitologizovanom "zlatnom dobu", toj kratkotrajnoj, a burnoj Epohi Nade čija je vrednost u devedesetim retrospektivno rasla, u obrnutoj proporciji sa sveukupnim materijalnim, moralnim i civilizacijskim srozavanjem i propadanjem skoro svih južnoslovenskih društava, razvrstanih u prgave i odbojne polufašističke državice vazda isturenih rogova prema celom svetu, a prema najbližem komšiluku naročito.
Igor je Mirković – danas ugledan televizijski novinar – zapravo u početku nameravao samo da snimi film. Knjiga je kanda nastala od preobilja prikupljenog materijala koji iz raznih razloga nije mogao da na pravi način bude upotrebljen u dokumentarcu (za to bi, da se razumemo, bila potrebna čitava serija!), a bila je šteta da propadne. U tom je smislu knjiga nekako izvadila fleke koje su ostale za filmom: u domicilnoj mu zemlji, Sretnom djetetu je zamereno prenaglašeno prisustvo jednih autora i minorizacija ili posvemašnje odsustvo drugih (nešto kao kod književnih antologija!), te je autor uglavnom uzaman objašnjavao da on em što iz objektivnih razloga nije mogao da uvrsti u film sve koji su to zasluživali, em što nije ni nameravao da snimi "objektivnu" priču o "novom talasu" nego lični amarcord kroz koji će se, u razumnoj meri, prelamati i šira slika. I u tome je, uostalom, uspeo, a podrazumeva se da bi svako drugi – počev od dolepotpisanog – na njegovom mestu casting postavio nešto drugačije, u skladu s vlastitim doživljajem jednog vremena i sa ličnim afinitetima, kako onodobnim, tako i sadašnjim.
ZLATNA MLADEŽ: "Novi talas" je, u to nema iole ozbiljne sumnje, bio prevashodno zagrebačko-beogradska stvar, virtuelni parapokret izrastao na senzibilitetskoj srodnosti i eksplozivnoj kreativnosti relativno uskog, ali vrlo uticajnog i produktivnog sloja "zlatne socijalističke mladeži" (uglavnom iz srednje i više srednje soc-klase: malo je tu bilo dece pravih "proletera" ili pravih "crvenih buržuja"...) najranijeg posttitoizma iz dva najveća grada SFRJ. Otuda je posebno zanimljivo videti kako će film biti primljen u Beogradu. Neki od prvih glasova već pomalo nervozno sotto voce mrmljaju kako je u knjizi, a naročito u filmu, Beograda i njegove scene "premalo", što bi bilo sasvim tačno ako bi ovo bio nekakav poduhvat sa "enciklopedijskim" ambicijama, a ne personal (hi)story što zapravo prevashodno jeste, i čime autor razložno objašnjava sasvim razumljivu "zagrebocentričnost" priče. Mirkovićev pozamašni istraživački trud ipak u knjizi dolazi do punog izražaja, tako da su u njoj izobilno zastupljeni svi bitni akteri scene, od Azre, Filma ili Haustora do beogradskog Paket aranžman trojca, sve sa njegovim potonjim derivatima. Takođe, dužna je pažnja posvećena Džuboksu i Poletu kao novinskim uzdanicama jednog prevratničkog senzibiliteta (uz prateće citate onodobne rock-publicistike, mahom baš iz tih listova), kao i kultnim klupsko-koncertnim mestima – Kulušiću, Jabuci, Lapidariju, SC-u ili beogradskom SKC-u. Drugi čest prigovor je da žestoke ljubljanske/slovenačke i riječke/istarske scene nema dovoljno u Sretnom djetetu. Mislim da se ovde radi o nesporazumu, a on izvire otuda što se YU punk i YU new wave često na silu trpaju u jedan te isti paket aranžman, a to je daleko od realnog stanja stvari. Na Mirkovićevom mestu, ljubljanskim i riječkim pakerima bih posvetio još manje mesta, i to baš zato što su uistinu bili nešto drugo (po mom mišljenju – nešto bolje, radikalnije, čistije, poštenije!). Dakako, u Beogradu i Zagrebu je bilo pankera (ih, pričaj mi o tome!), ali nije bilo panka, ako razumete šta hoću da kažem... Na njihovu štetu, seveda. Zato prvi i drugi album Pankrta i prvenac Parafa sa Valterom Kocijančičem i tada i dandanji vrede više od svega što su svi ti naši blazirani, pomodni i hronično bezopasni ZG-BG fićfirići ikada uradili (s časnim izuzetkom jedine Šarlove ploče i možda ranog Haustora)... Ali da suštinski nisu deo priče o nju vejvu – nisu! Otuda su i trajno ostali izvan svakog, pa i "alternatvnog" mejnstrima, što im služi na diku. Priznajem, grizući zagrebačke rane dane sa Mirkovićem i svim tim bezbrojnim mirkovićima jednog vremena, patio sam neizmerno što nisam u Ljubljani, gde su stvari nekako bile zajebane i ozbiljne. A naši dragi i talentovani, ali ipak ziheraški novotalasni pomodari Dveju Velikih Prestonica su za to vreme plesali, la-la-la-la... Tu Mirković nije mogao da učini bog zna šta, ne? Bilo je kako je bilo: "igrala se deca". Pa ipak, bio je to najkreativniji period popkulturne istorije jedne (rahmetli) zemlje na rubu poznatog i istraženog kosmosa, i možemo samo da budemo srećni što smo mu prisustvovali. Mirković je o tome snimio-napisao jednu poštenu, znalački ispričanu priču kojoj se može naći hiljadu mana – kao i svemu što je dobro – ali kojoj je teško odreći bazično iskren i na kraju uspešan napor da se ispriča jedna od bezbroj mogućih priča o vremenu kada smo mislili da je Istorija samo jedan dosadan školski predmet, a ne nešto što će kad-tad i nas tresnuti po glavama, bile na njima pankerske kreste ili duge kosurdače. A trebalo je sve da nam bude jasno još onda kada su Drugovi smenili urednika "Poleta" jer je Lenonovoj smrti dao isti tretman kao i Titovoj... Kasnije će Drugovi veselo promeniti idole i postati Patriote, a jedino ćemo mi biti ono što nam je suđeno: autsajderi koji podrivaju zdrav duh naše napredne socijalističke/autohtone narodne (nepotrebno precrtati) zajednice. Lično se ne žalim zbog takvog ishoda – taman posla, bre! – a ne verujem ni da je Mirković baš nešto nesrećan.
Igor Mirković: priča jednog fana
"Ono što sam htio opisati u filmu Sretno dijete je utjecaj koji je cijela tadašnja scena imala na moju generaciju, posljednju generaciju klinaca koji su odrastali u socijalizmu. Muzika novog vala utjecala je na mene više nego cijelo moje školovanje"
Autor Sretnog dijeteta Igor Mirković kaže na početku svoje knjige, a to se svakako odnosi i na film, da priča koju pripoveda nije rok enciklopedija, već priča o odrastanju i jednom vremenu koje teško da će se ponoviti. Ovaj veoma uspešan i nagrađivan politički novinar je u poslednjih nekoliko godina snimio dva dokumentarna filma: Orbanići Unplugged i politički dokumentarac o padu HDZ-a Novo, novo vrijeme. Iznenađenje je bila činjenica da se prihvatio jedne teme kao što je novi talas.
"VREME": Kako to da se teme novog talasa prihvatio bivši politički novinar i čovek koji nikada nije pisao o muzici?
IGOR MIRKOVIĆ: Jako sam se bojao činjenice da se petljam sa područjem u kojem nikada ništa nisam napravio. Opravdanje pred sobom našao sam u činjenici da su razni autoriteti imali dvadeset godina vremena da naprave nešto o novom valu, a nisu napravili ništa. Tako da mi se doista ne može predbaciti da sam se gurao prije mnogih koji bi o svemu tome bili pozvaniji svjedočiti od mene. Publika koja je išla gledati film očekujući bibisijevski tip dokumentarca koji će objasniti povijest roka vjerojatno je izašla iz kina razočarana. Međutim, svjesno sam napravio jedan mali zaokret i napravio film koji nije objektivan, nego vrlo osoban pogled na tu temu, što ne voli svatko. Rekao bih da većina filmu nesklonih kritičara polemizira upravo sa tom mojom odlukom.
Zašto sam zapravo napravio film na osoban način? Zato jer sam još u ranoj fazi rada shvatio da priča koju ja želim ispričati zapravo nije priča o nekom bubnjaru koji je sreo nekog basistu, te su onda odlučili da naprave bend. Unutrašnja povijest svih zagrebačkih novovalnih grupa činila mi se nedovoljno intrigantnom. Ono što sam htio opisati je utjecaj koji je cijela tadašnja scena imala na moju generaciju, posljednju generaciju klinaca koji su odrastali u socijalizmu. Muzika novog vala utjecala je na mene više nego cijelo moje školovanje. Francuski sam na primjer učio četiri godine u srednjoj školi pa ipak danas ne znam reći niti jednu riječ na tom jeziku, ali se sjećam teksta gotovo svake pjesme iz tog perioda. Iz toga sam zaključio da priču treba pričati iz pozicije fana, a ne iz pozicije aktera, kako bi taj duboki utjecaj, koji je, rekao bih, odredio moju generaciju za ostatak života, bio dovoljno vidljiv. Tako sam odlučio da pencilin isprobam na sebi, da ispričam svoju priču. Uostalom, autobiografske dokumentarce nisam izmislio ja, čak bih se usudio reći da je riječ o svjetskom trendu, pa mislim da je riječ o filmskom postupku koji teško možemo smatrati upitnim.
Jesu li akteri filma i knjige nakon objavljivanja zadovoljni rečenim, odnosno snimljenim i napisanim? Gile iz Električng orgazma je posle premijere filma izjavio kako je očekivao istorijsko dokumentarni prikaz novog talasa.
Kao i kod kritičara, i kod aktera u filmu očekivao sam više negativnih reakcija nego što ih je zapravo bilo. Strašno je osjetljiv trenutak kada nekome morate pokazati što ste kao autor uradili od njegovog života, kako ste ga pilili, rezali i montirali. Pristao bih svaki dan ići kod zubara, samo da netko umjesto mene može odraditi tu stvar. U ovom projektu to je bilo još mnogo teže, jer su u pitanju ljudi koji su mi emotivno važni. Reakcije aktera su odreda bile pozitivne, premda bi svatko od njih nešto odbacio ili dodao, što je vrlo jasno i normalno. Sa Giletom sam poslije premijere mnogo pričao i imao dojam da je malo ublažio svoje prvobitno mišljenje nakon što je vidio reakciju zagrebačke publike. Shvatio je da film dobro funkcionira i komunicira sa gledateljima. Čuo sam da se Koji film ne sviđa, što sam na neki način također očekivao.
Na koji način ste odredili rezmeru zastupljenosti Ljubljane, Zagreba i Beograda u filmu, koja naravno ide u korist Zagreba?
Uvijek kažem da je to zagrebocentričan film. I ne bojim se to izreći, zato što iza ove izjave ne stoje nečasni kalkulantski motivi. Odlučivši se za vrlo osobnu perpektivu, zapravo sam zadao dramaturška pravila u filmu. Kada sam krenuo snimati u Beogradu osjetio sam nesigurnost. Ne poznajem beogradske ulice, a tada sam u beogradski SKC prvi put ušao. Ja jednostavno nisam sudjelovao u beogradskoj sceni, a već smo se dogovorili da je film prije svega moja osobna priča. Zato sam odlučio da grupe beogradskog kruga u filmu budu zastupljene shodno mjeri u kojoj su participirale u zagrebačkoj sceni. Da bih se iskopao iz pravljenja ovog filma, morao sam raditi oštru selekciju, a svaka oštra selekcija podrazumjeva mnogo onih koji su nezadovoljni onim što je izbačeno.
Šta je razlog da se u filmu među beogradskim novotalasnim muzičarima ne pojavljuje Koja i njegov Šarlo Akrobata?
Svi autori koji su čitavog života nastojali imati potpuni nadzor nad svojim djelom postaju vrlo nepovjerljivi kada im predložite da participiraju u projektu nad kojim nemaju nikakvu kontrolu. Kod Srđana Sachera, koji je napisao sve ključne pjesme Haustora, naišao sam na identičnu prepreku. Nitko od njih nije bio protiv ideje da se napravi takav film, ali su nesvjesno htjeli da on izgleda tako kao da su ga režirali oni sami: kako to nije bilo moguće, nije im se dopalo da sudjeluju u nečijem tuđem konceptu. Rekao bih da su tu negdje i Kojini razlozi. Mi smo o svemu tome dosta razgovarali i meni se čak činilo da smo uspostavili dobru komunikaciju. Tada sam shvatio da bi Koja bio beskrajno nesretan da se nađe u filmu kakav sam najmeravao napraviti – polovina ljudi s kojima sam razgovarao kod njega ne bi dobila zeleno svjetlo. Iz poštovanja prema svemu što je u životu uradio, nisam se htio služiti smicalicama i gurati ga u film u kojem njemu ne bi bilo dobro. Također, htio sam da u filmu sve bude zakonski regulirano, pa sam od aktera tražio pismenu suglasnost da njihove pjesme koristim u filmu. Naravno, njihova autorska prava nisam mogao platiti. Nezgodno bi bilo da sam nazvao Koju i rekao mu kako neće biti u filmu, ali da želim na poklon dobiti numere od Šarla Akrobate. Meni osobno, najveća zamjerka ovom filmu je zaobilaženje Šarla, jer mi je njihova prva i jedina ploča najvažnija ploča novog vala. Ali, jednostavno ne možete uvijek imati sve što hoćete. Film je sklopljen sa nekoliko kompromisa. Nedostatak Šarla Akrobate je najveći kompromis koji sam u filmu napravio, ali naučio sam s tim živjeti.
Zašto ste putovali čak do Utrehta da biste tek tamo, sakriveni u rastinju ispred njegove zgrade, shvatili kako ne želite da snimate Džonija Štulića?
Ima jedna drama u kojoj dvojica čekaju jednog Godoa i taj Godo se nikada ne pojavi. Beketa nikada niko nije ispitivao zašto se Godo nije pojavio. Meni se rješenje sa Džonijem, koje sam ja upotrijebio u filmu, izuzetno sviđa, zbog nevjerovatnih, gotovo mitskih, razmjera koje njegov lik i djelo uživaju u Zagrebu. Danas se u njega iznova zaklinju generacije šesnaestogodišnjaka, vatrenije nego mi prije dvadeset godina. Meni se svidjelo da u filmu postoji Mesija – kojeg nema. S druge strane, situacija je i faktično takva. Silna potreba koju ljudi u Zagrebu imaju, da ga vide kako danas izgleda, izvanfilmski je rezon: rekao bih da u rješenju koje sam primijenio nema dramaturške greške. Zato ga ne bih mijenjao, taman da Džoni ovog trena zakuca na vrata i kaže – gospodine Mirkoviću ja sam vaš čovjek.
U filmu se nije vidjelo da smo mi desetak puta razgovarali telefonom. Stekao sam dojam da Štulić više nije isti onaj čovjek koji je nekada harao ovdašnjom scenom. Trenutno je veoma ogorčen, iako ja do kraja ne razumijem čime točno. Zbog te ogorčenosti ne želi mnogo razgovarati. S druge strane, Štulić nikada nije htio da ga smatraju dijelom scene i sebe doživljava kao samostalnu pojavu. Zato ni u vrijeme "Pozdrava iz Zagreba" i "Pozdrava iz Beograda" nije pristajao ni na kolektivne koncerte. Bilo je sasvim realno očekivati da ga angažman u filmu neće zanimati.
Davor Konjikušić
Pevač priča: Branimir Džoni Štulić
Poslednji tramvaj preko Trešnjevke
Branimir Štulić je za generaciju koja je osamdesetih godina prošlog veka trošila svoje dvadesete bio neizmerno dragocen, pre svega zato što je predstavljao otelovljenje onoga što smo nepogrešivo prepoznavali kao svoj pogled na svet: predstavljao je spoj posthipijevske čežnje za nedoživljenom prošlošću i razbijačke, anarhične novotalasne energije.
Istoriju pišu pobednici. Predanja
ispreda puk. Književnici fantaziraju.
Izvesna je samo smrt.
Danilo Kiš
"Mi smo građa od koje se snovi prave", pompezno je izjavio jedan čarobnjak neposredno pred svojevoljni odlazak u invalidsku penziju. Njegov tri i po veka mlađi brat nije bio sklon takvim idealističkim iluzijama: Branimir Džoni Štulić stvarao je naše snove od svojih košmara. Sa Šekspirovim ga Prosperom – jer Prospero je pomenuti čarobnjak razjedan zabludama o uzvišenosti ljudskog roda – povezuje nešto drugo. Čarobnjak iz Bure, naime, na kraju drame odriče se svojih okultnih znanja i natprirodnih moći potaknut bolnom spoznajom da ništa, čak ni magija, ne može očistiti ljudski rod od poganog vlastohleplja i tupave, a tako opasne zlobe agresivnih prostaka. Iz sasvim sličnih je razloga, slutim, Štulić odlučio da se odrekne svoje magije, ili bar njenog javnog upražnjavanja u svetu koji je, navlačeći čizme za gaženje u krvi do kolena, sve manje mario za lepe veštine.
Džoni je, dakle, otišao u vreme kada je Balkanska rapsodija počinjala da se pretvara u rekvijem. Otišao je da ne bi prisustvovao tom koncertu, otišao zgađen glupošću koja sa zastrašujućim uspehom uništava sve izuzev sebe same, onda kada mu se učinilo da je duže od jedne decenije pevao gluvima, i da iz tolikih priča koje nam je ispričao niko nije shvatio i naučio ništa, baš ništa.
A imalo se iz tih priča šta naučiti. Zašto govorim o pričama, a ne o pesmama? Zato što je upravo to – priča – ono što povezuje naizgled nepomirljivo raznorodne aspekte njegove muzičke zaostavštine, u samoubilački širokom luku od Gracije do Fijolice: svaka pesma koje se dotakao postajala je dramatična povest o onima što "umiru kada ljube" – odbeglu dragu, nevernu otadžbinu, nedohvatnu slobodu ili sve skupa, sasvim svejedno: izvesna je samo smrt. Poput svakog istinskog umetnika, Štulić je bio gospodar priče, ali istovremeno i njen rob: darivao joj je život, da bi potom iz nje crpeo snagu i razloge za sopstveno postojanje. Svoju istoriju, u kojoj je toliko nas pronašlo i nemali deo sebe, ispričao je manirom rođenog pripovedača koji zna da je u svakoj priči najvažnija vizura iz koje je svet sagledan. Tmina, strah i nada u Džonijevim pesmama posmatrani su očima deteta – ciničnog i prerano sazrelog, ali ipak deteta. A noć koju pred sobom gleda "dijete u noći" crnja je od svih drugih. O danu da i ne govorimo. Štulić nam, zapravo, svojim pesmama nikada i nije pomagao da preko glave preturimo noć, već dan. Noć je nudila utočište, makar i "iza prozora nemirnog sna"; dan je bio tek neprijatno podizanje roletne u zadimljenoj sobi s pogledom na prvi tramvaj preko Trešnjevke, u času kada nam je važno jedino to da što pre dočekamo onaj poslednji. Poput mudraca svestan da se današnji očaj bestidno lako pretvara u sutrašnju nostalgiju, u bolju prošlost, Vitez Propuštene Prilike nije ni imao vremena za nostalgiju: on je opevao sve naše buduće poraze.
Zato smo ga tako dobro razumeli, čak i u vreme dok smo bezazleno verovali da bismo se mogli svrstati među pobednike. Branimir Štulić je za generaciju koja je osamdesetih godina prošlog veka trošila svoje dvadesete bio neizmerno dragocen, pre svega zato što je predstavljao otelovljenje onoga što smo nepogrešivo prepoznavali kao svoj pogled na svet: predstavljao je spoj posthipijevske čežnje za nedoživljenom prošlošću i razbijačke, anarhične novotalasne energije.
Sada je ostala samo čežnja, iako se sve više čini da Džoni zapravo nikada i nije otišao. Jer, noć u kojoj smo ga ispratili ovde još traje.
Autor ne zna osnovne činjenice iz Štulićeve diskografije: ne zna nazive njegovih albuma, inače ne bi napisao da se jedan od njih zove Priča o Pauli Horvat, jer se isti zove Sevdah za Paulu Horvat (str. 119); ne zna šta se na albumima o kojima piše nalazi, inače ne bi tvrdio da se na kompilacijskoj ploči Kao i jučer (single ploče 1983-1986) (a ne, kako piše, Singlovi 1983–1985, i koja nije izašla, kako piše, 1985. već 1987) ne nalaze pesme koje se na njoj nalaze (str. 138/9); niti zna osnovne podatke o izdanjima, inače ne bi napisao da je izdavač Štulićeve knjige Božanska Ilijada via Homer Beogradski sajam knjige, koji niti se tako zove niti knjige objavljuje, već beogradska izdavačka kuća Komuna (str. 182).
Autor ne poznaje Štulićev opus: ne zna naslove pesama o kojima piše, inače ne bi njegovu pesmu Pukovnik i pokojnik nazvao Pukovnik i pokajnik (str. 119), a pesmu Ako znaš bilo što preimenovao u Ako tražiš bilo što (str. 196); ne zna tačno da navede stihove iz pesama koje citira ("jeftina cuga teška pljuga", umesto "jeftina mjuza teška cuga") (str. 73); ne zna uopšte sadržaj pesama koje analizira, inače ne bi iz pesme Krivo srastanje sa istoimenog albuma navodio stih "kažu da je ukus karakter, a karakter sudbina" koji u njoj uopšte ne postoji (stih je iz druge pesme sa drugog albuma, iz Teško ovo život sa Balkanske rapsodije), uz to ga navodio pogrešno, i još napisao da su to izvorno Heraklitovi stihovi, iako Heraklit nije pisao poeziju (str. 120).
Autor ne zna osnovne podatke iz Štulićeve biografije, inače ne bi napisao da je on u Skoplju živeo do pete godine, jer je tamo i u školu išao, i znao bi da tačno napiše naziv mesta u Holandiji u kojem ovaj danas živi (dakle, nije Hauten, nego Houten, izuzev ako ga autor ne piše po srpski, što je malo verovatno).
Autor falsifikuje dokumente, inače ne bi, za potrebe svoje teze, kontradatirao u knjizi jedno Štulićevo privatno pismo iz prve polovine osamdesetih na početak devedesetih.
Autor nema smisla za humor, inače ne bi pomenuto pismo uzimao kao dokaz za bilo šta.
Autoru nedostaje osnovno obrazovanje. Inače bi znao da se antička Sparta nije nalazila u Kini, jer se spartanski ustavotvorac, koga Štulić u jednom intervjuu pominje, zove Likurg, a ne Li Kung, kako je ovaj ili pogrešno prepisao ili pogrešio pri čitanju.
Autor nema sluha, inače ne bi napisao da je pesma Naizgled lijepa sa Filigranskih pločnika jedna od najgorih koje je Štulić snimio.
Ali autor zato neguje originalan stil, uočljiv u rečenicama tipa "pjesme su razinom hitoidnosti bile prava riznica pop-preciznosti".
Autor selektivno navodi činjenice, inače bi u knjizi naveo reči kojima je ugledni hrvatski glazbenik Ivan Piko Stančić svojevremeno javno pretio da će Štuliću nožem urezati šahovnicu na čelo, a ne bi Stančića proglašavao Štulićevom žrtvom.
Autor nema obraza, inače ne bi Štulićevu majku i sestru razvlačio po knjizi.
Autor se kreće u sumnjivom društvu, inače mu knjigu ne bi promovisali Darko Glavan i Jajo Houra.
Ipak, autoru treba odati priznanje što je u knjizi od zaborava sačuvao brojne zanimljive iskaze pomenutog Glavana, ali i drugih, kakav je onaj u kojem Glavan suprotstavlja Štulićevu pesmu Balkan rezultatima hrvatskog referenduma i interesima hrvatskog naroda.
Što je čemu podobno i biva.
Međutim, autor, jebiga, nije previše bistar, jer bi mu inače bilo jasno da, ko god bio i kako god se zvao, nije baš pametno na Džoniju Štuliću praviti državu.
Ne možete pisati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete menjati vaše poruke u ovom forumu Ne možete brisati vaše poruke u ovom forumu Ne možete glasati u ovom forumu
Svi tekstovi i fotografije vlasništvo su Vlasotince Cafe portala. Nije dozvoljeno njihovo korištenje u bilo koje svrhe bez izričitog dopuštenja . Sva prava zadrzana. / copyright: Vlasotince Cafe / 2004. - 2007.
Ideja administracija realizacija web dizajn (c) Dragan Blagojevic BAN pomoc i covek bez koga ovo ne bi bilo bamby Hosted by Host 011
FAQ - Često Postavljana Pitanja
Traži
Lista članova
Korisničke grupe
Profil
Proveri privatne poruke
Pristupi
